• borovo_dimnjak.JPG
  • cetka.jpg
  • ics.jpg
  • roda.jpg
  • rusenje.jpg

Povijest

Kako je počelo …

Povijest dimnjaka počinje s otkrićem vatre. Već su Rimljani u svojim kupalištima gradili dimovode temeljene na načelima termotehnike koji i danas vrijede.
U srednjem vijeku čišćenje dimnjaka provodili su sami ukućani, ili neki drugi obrtnici, radnici (nosaći drva ili ugljena, ložaći, zidari, krovopokrivaći, pećari).
Nakupljena čađa prestavljala je opasnost zapaljenja, pa je često dolazilo do požara na kućama, koji je zahvaćao često čitave ulice i naselja.
Dimnjačarstvo kao zanimanje nastalo je iz potrebe i nužde, a sve u cilju zaštite ukućana, stanovnika sela i gradova od dima, plina i požara.

Stara jednosobna kuća u kojoj se do tada dim dizao iz vatre kao oblak pod strop sobe ili u potkrovlje, dobio je spušteni strop od dima, te je bio potreban uređaj za uklanjanje neugodnog i štetnog dima. Tada su se počeli graditi dimnjački lijevci nad kaminom za kuhanje hrane. Tako zarobljeni dim odveo se ili kroz dimnjak ili kroz rupu u zidu prema van. U selima su se dimnjaci izrađivali od drva i gline, vjerojatno oko 10. stoljeća. U Italiji postoje dokazi da su sredinom 14. Stoljeća nastali kameni dimnjaci, a u Njemačkoj su vjerojatno prije 15 Stoljeće. Dimnjaci i dimovodne dimnjaci čistili su vlasnici. Potom se pojavljuju putujući obrtnici (npr. dimnjačar iz sjeverne Italije), koji nude svoje usluge u Njemačkoj.

..dimnjačari..

aramoneurs

Pisani tragovi o povijesti dimnjačarstva upućuju da su se prvi dimnjačari najvjerojatnije pojavili u približno isto vrijeme na nekoliko regija u Europi. Smatra se da su počeci razvoja dimnjaka nastali u Italiji, premda je to manje važno dali je to bilo u Italiji, Njemačkoj, Austriji ili negdje drugdje, a posebice uzmemo li u obzir tadašnju političku kartu iz 1500 godine.

Učestali požari u gradovima Europe uzrokovani slabim održavanjem ložišta i dimnjaka u petnaestom stoljeću, imali su za posljedicu donošenje prvih vatrogasnih propisa i organiziranje carskih i kraljevskih opunomoćenika-dimnjačara čija je jedina briga zaštita od požara. Uvode se redovite kontrole i čišćenje ložišta i dimovoda. Oni su bili dio općih općinskih propisa sve od 16. do 17. stoljeća.

Vatrogasni su propisi vremenom mijenjani i revidirani. U nekim sustavima, redovito čišćenje dimnjaka u preventivi zaštite od požara postaje obavezno. Primjerice, Grad Wrocław izdao je 4. kolovoza, 1578 na “Novu požarnu uredbu” za čišćenje dimnjaka rajona u gradu. 2. travnja, 1727, Pruski je kralj Frederick William I. izdaje propis, „zahtjev za dimnjake, montaža, procjena ložišta i odgovornosti štete po pitanju dimnjačara“.

Ložišta i goriva se tijekom industrijskog razvoja mijenjaju, no problemi i uzroci ostaju manje-više jednaki, s razlikom da se smanjuje broj požara, ali se povećava broj trovanja ljudi. Razvoj modernog dimnjaka uvjetovan je razvojem građevnog materijala i ložišta..
Dimnjačar kao karakteristična i posebna osoba sigurno zaslužuje,da se kroz povijest dimnjačarstva ovo zanimanje istraži,upozna i razumije.

Kroz povijest dimnjačari su bili povezani kroz

  • cehove,
  • udruge,
  • zadruge,
  • komore.

Do još prije kojeg desetljeća gotovo obavezna figura na novogodišnjim čestitkama bio je dimnjačar,jednako kao što je i zec bio na uskrsnim čestitkama.
Dimnjačari su izdavali svoje zidne kalendare uz sliku nasmijanog dimnjačara jer su se podrazumijevali kao srećonosci (kalendare tada nisu izdavali ni poštari, željezničari kao ni druge profesije).

Zbog važnosti svojeg posla i takva vjerovanja imali su dimnjačari u našim gradovima osobit položaj.
Bili su časni i ugledni građani.

dimnjacari, osijek